Vesna Parun - Pjesme

Vinko Kalinić 13:39:00 0 comments Poezija Vesna Parun

Opiranje dokolici

Ja još letim ali slomljenih krila
Moja samosvijest lovca se neosjetno
okreće put mene i na tragu
vlastitoj duši ne može da klone
niti da se usprotivi. I nema ekstaze
koja bi me spasila od stvari.

Moja duh (ubrana jabuka na stolu)
posmatra sebe
i trune zasićen.

Ja još letim ali slomljenih krila

O zašto se tako neumoljivo
naviknuh da živim.

 

Bolesnik

Ne. To nije snijeg

Zatvorite prozore

Naranča

Nekad je bila plameni konj.
Sad se još sjeća
Samo biča
Sunca.

Nada

U podne je žuta kao limun
poslije pocrni
od sjedenja pred kućom
i skriva oči
jer je u njima beskraj.

Smrt

Kuca nam na vrata strpljiva morska ptica.
Što traži od nas u purpurnom sazvučju?
Vrijeme i ljubav ne duguju joj ništa,
pustimo da nas rasani tišinom.

Bezdan

Bacih u nj svoje srce

Ono je zazvečalo udarivši

u nešto istinsko.

Bacih dvije ptice

Nije se čulo ništa.

Tamna postojanost

I biti tako bez prestanka samome sebi svjedok za sjaj

Zgasnule neke lijepe ruže, biti taj što mučno pamti

Brazdu na istoku miris vode pod kamenom i nježni gaj

Gdje vratit će se u hlad zelen sa novim jutrom kad usplamti

Sa novim suncem iznad lišća što ozdravlja i stoji ko grad

U vreloj glavi neprebolno, s maštom koja sja sve ljuće

I bit tako samome sebi svjedok za pohlepno ganuće

I biti tako samome sebi neznanoj zvijezdi svjedok za pad

1962.