Vjernici dobrote

Vinko Kalinić 09:07:00 1 comments Moje pjesme

Probudi se misao i ruka sama poleti

učiniti ono što se ne mora, a bilo bi

užasno nepodnošljivo ne učiniti baš to.

Recimo, reći: Dobro jutro! I potapšati

čovjeka po ramenu. - Nehinjeno.

Kao dijete. - Čovjeka što hoda

pored tebe kao zatvorena školjka

iz koje se jeca tek zloduh straha

- straha koji kuje, okov po okov,

ornog poput kovača nekog

noću što ustaje,  i u rana jutra

svijet dok još spava, nevidljiv

od bližnjih da iskuje nam

potpune strance.

Pobuni se srce, usplahire se oči

i kadikad tijelo samo krene izgovarati ono

što riječi ne mogu. Neki pogled sjetan,

neki osmijeh vedar, kao iz čista neba

dogode se. Bljesnu. Čak i mimo naše volje.

U pô gluha dana, na sred slijepog puta,

niotkuda, obaspu nas tajne svijeta.

Povrati se vrijeme, prisjete se kosti

zašto škripe i koliko znaju biti teške,

u tren oka, pročitaju kad na tuđem licu

svaku boru sa svoje kože.

Usnu ljudi. Zaborave se.

Živi umru, dok sasvim još su

mladi.  Kao u magli jure – kažu,

odrasli su. Od galame ostaju bez sluha.

Bez vida od onog što vide. Trče, mahnito,

u čoporima, za nečim što ne znaju ni izreći.

I to nešto nazivaju životom. A Život

kao da im se ruga. Skupio se u se:

grč u grlu, čežnja, patnja

i samoća.

Čujete li kako plače ovo naše vrijeme?

Vidite li na sve strane

uzdignute pesnice, škrgut zubi

i gomile velikih, praznih riječi?

Na trgovima punim ljudi!

Gdje nitko nikoga

ne čuje.

I ne vidi.

Vinko Kalinić